Sa mnogo entuzijazma članovi Akademskog pozorišta SKC-a, pod rukovodstvom reditelja i glumca Miroslava Miška Petrovića pripremali su, a 3. marta će i premijerno prikazati najpoznatiju srpsku komediju „Gospođa ministarka“, po tekstu Branislava Nušića. Po tome kako je mladi prihvataju na fejsbuk grupi „Gospođa ministarka Miško i prijatelji“, po publicitetu koju je dobila u javnosti (vest o novoj ministarki u izvođenju Nine Nedeljković Stevanović stigla je i na RTS), reklo bi se da imamo jednu predstavu koja će se gledati, naročito među mladima.
Produkcija predstave pripada Studentskom kulturnom centru koji ove godine slavi 35 godina svog Akademskog pozorišta, a pokrovitelj je „Dunav osiguranje“. Osim Nine Nedeljković Stevanović u naslovnoj ulozi, igra još 15 mladih glumaca među kojima i sam reditelj Miško Petrović ( Ujka Vasa). Scenografiju potpisuje mladi kragujevački grafičar Srđan Stojanović sa saradnicima Ankom, Davidom i Nemanjom…
- Imali smo tehničke razloge i razloge srca da postavimo „Gospođu ministarku“ na scenu SKC-a, kaže Miško Petrović. – Tehnički razlozi su to što SKC u Kragujevcu nije imao Nušića nikada na repertoaru. Ova 2012. godina je godina 35. godišnjeg jubileja Pozorišta SKC, pa smo mi odlučili da taj jubilej uklopimo sa mojom emocijom prema, usudiću se da kažem – našem najvećem komediografu. Kad me pitaju „Zašto Nušić?“, ja uvek odgovaram „Zašto ne Nušić?“. Mislim da na svakom ćošku možemo da sretnemo njegove tipove, sve njegove Živke, sve Agatone… svakog dana, u bezbroj oblika. Doživljavaju transformacije u skladu sa trenutnim promenama, a vidite kako živimo, brzo, a što je brzo zna da bude i jako kuso… Upravo u tom sretanju na svakom ćošku tih Nušićevih junaka koje on nesebično voli, iako ih prepušta sudu javnosti koji zna da bude vrlo oštar, leži sva suština ideje rada Nušića u SKC-u.
Šta je to novo, šta je to drugačije što mogu mladi ljudi koji rade „Gospođu ministarku“ da donesu?
- Kad se uzme jedan klasičan tekst koji verovatno svi znaju napamet, od krajnjeg dijaloga Živkinog: „Šta se tu cerekate… idite… ali nemojte slučajno da se desi…“, teško je, ali ipak moguće doneti nešto novo. Novo je recimo to što se ovaj kraj dešava na početku. Pravimo jednu cikličnu strukturu iz kontre. Nušićeva komedija jeste realistična i ja sam je zadržao u tom okviru sa njegovim divnim dijalozima, sa tim svevremenskim humorom, koji će uvek biti zanimljiv. Dakle, biće ovo realistična komedija sa elementima simbola. Ja sam želeo sa minimalnim sredstvima da dočaram nešto veliko, recimo kako jedan kuhinjski lonac postaje cilindar, kako trpezarijski sto postaje politička govornica, kako jednu dobru ženu menja vlast. Sam Nušić u predgovoru kaže: „ja sam uzeo za ruku jednu dobru ženu i dobru domaćicu i slučajno joj otvorio prozor jednog popodneva i umesto da uđe jedan leptir, ušla je vlast, ta najveća boljka, ta najveća sekta.“ I šta se desilo kad na jedno po podne uđe vlast u jednu prosečnu, čak ispod prosečnu porodicu, učamelu u finansijskim problemima, a zapravo, problemi savremenog čoveka su ti isti problemi čoveka sa početka 20 veka… Te simbole smo pokazali kroz scenografiju, kostime, koji nisu realistični… Videćete tim kostima sam hteo da pokažem materijalizam i tu negde leži moje novo viđenje. Verujem da će i ove generacije tu naći replike koje će prepričavati.
Da li je ova sličnost sa problemima savremenog čoveka razlog što je izabrana „Gospođa ministarka“, a ne neki drugi Nušićev komad?
- Nušić se bavi svakodnevnim temama. To su sve porodični ljudi. Mislim da Ministarka može da pruži najviše, ona scena sa familijom je antologijska scena našeg dramskog stvaralaštva. Upravo u tome leži sva čar te izopačenosti, malograđanštine, materijalizma… Na prvom mestu, ja kao glumac, jer moram da podsetim, da sam ja pre svega glumac, pa reditelj, želeo sam da nađem neku predstavu gde će se istaći glumci. Usudio sam se i jer sam imao izvrsnu glumicu za naslovnu ulogu, a to je naša Nina Nedeljković Stevanović, koja je jedna velika glumačka riznica. Ne bih da prejudiciram, ali mislim da će se njen lik prepričavati dugo… Ona je to igrala iz sebe i biće to jedna drugačija minstarka, baš primerena ovoj generaciji. Nama nisu važne godine koje Živka ima, ona je tip… Eto zbog toga, dakle, masovne scene. SKC dugo nije imao ansambl predstavu, čini mi se od „Žutog taksija“. Ovo je stvarno veliki izazov i veliko zadovoljstvo. Taj entuzijazam, ta energija 16 glumaca, koji predstavljaju 16 tipova, imamo 16 kostima, 16 karaktera…
Znaju li mladi danas Nušića?
- Biću malo oštar, mislim da poslednjih godina doživljavamo potpunu degradaciju… Znam da zvučim kao neka „treća generacija“, ali eto čak i ja sa 27 godina mogu da kažem da je moja generacija mnogo više znala o Nušiću nego sadašnja. Kad sam imao 10 godina ja sam znao sve o Nušiću, a ne znam da li to znaju sadašnji desetogodišnjaci. A on je nacionalno blago. Ali šta da očekujete? U istom danu kada iz kućnog pritvora izlazi naša najbolja pevaljka, i čekaju je fanovi ispred kuće dok ona maše kao „majka Srbija“, popodne kreće orkestrirana kampanja na našu dramsku spisateljku Biljanu Srbljanović… I šta će taj mladi tinejdžer u kome sve buja i hormoni, i status i ocene, i fejs, i neizvesnost da li će mu roditelji da mu rade još dva meseca ili da odu na prinudni, šta će dakle on da zapamti? Baš ga briga za Nušića, za prave vrednosti, ima on fejs, ima on Cecu… Ja mislim da nikada nije bilo gore u kulturološkom smislu. Svi smo zatrovani i Nušić je jedna slamka spasa. I ne samo Nušić nego i Sterija, Andrić, Bora Stanković, Duško Kovačević…
Ko su ostali učesnici ovog projekta?
- To su sve „moja deca“, moji saradnici uz koje sam ja sastavao u svom mini pedagoškom radu u Dramskoj radionici Prve kragujevačke gimnazije kroz „Pozorišne susrete“. Sedam godina je to trajalo… Traje i dalje. Ja sam dva puta bio u žiriju ovih „Susreta“. To su mladi ljudi kojima ja verujem i koji jako dobro rade. Sarađujem samo sa ljudima koje znam i imam dva specijalna gosta, dva profesionalna glumca, u ulozi dr Ninkovića, u jednoj antologijskoj sceni, je mladi Stojan Đorđević, koji je diplomirao glumu u klasi Dragana Petrovića Peleta i Marija Rakočević u ulozi gospa Nate, ona je diplomirala u klasi profesora Boška Dimitrijevića.
I za kraj te molim da se predstaviš publici, onoj koja te manje zna. Kada si prvi put stao na „daske koje život znače“ i koje su ti promenile život?
- U predškolskom, u predstavi o Deda Mrazu. Stvarno to smatram svojim glumačkim početkom. Ja se još uvek sećam tog dana, šta sam imao na sebi, ko su mi bili partneri, pamtim šta sam imao na sebi, šta sam jeo tog dana, ko su mi bile vaspitačice, pamtim tog deda Mraza. To je mogla da bude 1989/90. Nakon toga sam 1994. bio prvi polaznik Škole glume „Peca i deca“, našeg barda Ljubomira Ubavkića Pendule, par godina tu, zatim Dramska radionica Prve kragujevačke gimnazije, pa Akademsko pozorište SKC-a sa Kešom. Volim da kažem da je Pendula moj glumački otac, a Keša moj glumački ćale. Onda sam upisao akademiju u klasi Jovice Pavića na Fakultetu umetnosti u Prištini, sa privremenim boravkom u Kosovskoj Mitrovici. Diplomirao sam 2008. godine u „Zvezdara teatru“, predstavom „Bračne igre“ Edvarda Olbija u režiji Vojina Vasovića, inače mog kuma. To je bila jako dobro primljena predstava. Nakon toga sam godinu dana proveo kao glumac pripravnik u Šabačkom pozorištu. Od 2009. godine sam slobodan umetnik, ali se bavim i pedagoškim radom u Prvoj kragujevačkoj gimnaziji, Medicinskoj školi, i od oktobra 2011. osnivač sam i predavač u školi glume „Alkibijad“. Ona radi pri SKC-u. Moja ideja je da to bude prava škola glume sa pravim planom i programom, predmetima, koja traje celu godinu i odvija se u tri nivoa za osnovce, srednjoškolce i za prijemni ispit za Akademiju.