Susret sa glumcem Knjaževsko-srpskog teatra, Ivanom Vidosavljevićem, otkrio mi je kako se ne sme lako ići za prvim utiscima. Koliko god sam ga doživljavala kao introvertnog, poziv za razgovor sa novinarima prihvatio je rado, profesionalno i odgovorno, došavši na Radio Zlatousti (moje drugo radno mesto) i neki minut pre vremena. A onda još iznenađenja.On zapravo i jeste introvert, na prijemnom ispitu za glumce bio je jedan od retkih kome su psiholozi otkrili tu osobinu, jer su glumci najčešće ekstroverti. Ito nije sve. Podsetio me je da se i pre pozorišta nalazio na sceni kao bubnjar grupe „Istok iza“ (nažalost u senci ekspresivnog Trnde, koji mu je danas kolega u pozorištu). A onda je upisao Šumarski fakultet – pejzažnu arhitekturu, da mu studiranje prođe što lakše, upoznao neku devojku u autobusu, ona mu rekla da studira Šumarski fakultet, zainteresovala ga i on rekao što da ne. I tek tada na studijama prvi put se ozbiljnije zainteresovao za pozorište. Gledao jednu predstavu, pa drugu, treću… jedan put, drugi put, treći… i odlučio da proba i sam. U prvom krugu ušao među dvadeset najboljih, ali nije odmah prošao, a onda sledeće godine upisao glumu na Univerzitetu „Braća Karić“ u klasi Predraga Ejdusa. Tako je ovim pozivom zamenio svoju nesuđenu vajarsku karijeru, za koju je njegov deda vajar tvrdio da je takođe talentovan! Ima još interesantnih detalja u ovoj zanimljivoj biografiji, koja ga je vodila polako ka ulozi u monodrami „Dnevnik jednog ludaka“ sa kojom gostuje i osvaja nagrade po zemljama Istočne Evrope, a upravo se vratio iz Albanije.
Pre nego što počnemo da pričamo o gostovanju tvoje monodrame u Bugarskoj, Rumuniji, Albaniji… volela bih da popričamo o tvojoj karijeri. Meni je neobično što si beogradske scene zamenio kragujevačkom.
- Takva je sudbina. Moj karakter. Meni je dosta dobro krenulo u Beogradu sa „Operom za tri groša“ u Ateljeu 212 kod Nikite Milivojevića, koji me je slučajno video na jednoj studenstkoj vežbi. Posle sam išao godinama od Narodnog pozorišta do Beogradskog dramskog, a zatim dugo igrao i u dečijem pozorištu „Boško Buha“, imao desetak naslova kod Milana Karadžića, jer mi je to bilo zgodno, to sam radio pre podne u 12, a ovo ostalo uveče. Ali život me je vukao na svoju stranu i počeo sam da dolazim sve češće ovde, najpre kao honorarac i potom polako sve više. Tada su ovde igrani „Romeo i Julija“, Jug Radivojević je režirao „Rekvijem“. Ovde su mi dali priliku koju u Beogradu nisam imao da budem primljen za stalno, u Beogradu je to uvek bio ugovor na godinu, dve, eventualno na tri godine.
Otkud ta potreba glumca da ima stalno zaposlenje, i to baš sad kad se govori da će upošljavanje glumaca ugovorom biti ograničeno?
- To je sada vrlo aktuelna tema zbog Zakona o pozorištu. Ja sam bio spreman da nikada ne potpišem za stalno. Ta sam generacija (1972. prim. aut.) kojoj to nije toliko bitno, pogotovo nije bitno kad upišeš glumu. Ne znam. Ja sam u Beogradu bio dosta dugo, 15 godina i naučio zanat. U Beogradu sam se zarazio ovim zanatom, napustio Šumarski fakultet i nisam se pokajao. Nisam se pokajao ni što sam se vratio ovde, iako još uvek nemam veće uloge. Još uvek stpljivo čekam. Ali, eto, desilo se nešto neočekivano, „proradio“ je moj diplomski ispit. Ja sam diplomirao još 2005. godine sa predstavom „Dnevnik jednog ludaka“ Nikolaja Gogolja, i kada u dokolici nisam imao šta da radim, krenuo sam sa mlađim kolegom da to malo osvežimo. Predstava je lepo prošla i kod publike i kod kritike. Još od početka je dobro išlo. Moja diplomska predstava izvedena je „Modernoj garaži“, i odmah je bila zanimljiva stručnim krugovima, iz nekih ne znam kojih razloga, možda zbog modernije glume… I onda sam slučajno otišao na jedan festival, gde ne dobijam nagradu, ali su me prepručili za drugi festival. U Rumuniji u Bakau uzimam dve nagrade. Onda nastupa jedna pauza… uvek imam neku pauzu… predstava je bila potpuno pred gašenjem, kada su me pozvali u Bugarsku i tamo uzmem nagradu, i sad je došao ovaj poziv za Albaniju. Posle ovog gostovanja, već imam dogovor za Makedoniju, možda Bitolj u maju, a siguran poziv za festival na Prespanskom jezeru, koji je vrlo bitan na balkanskom nivou, jer dolazi žiri sa zapada i proglašava prvog glumca Evrope.
Šta znači „modernija gluma“? Zaista se izmenila uloga glumca, danas je scenski pokret zamenila koreografija, tu je balet, cirkus je ušao u pozorište sa svojim akrobacijama, bukvalno na BITEF-u. Šta je tebi bliskije?
- Ne znam, danas se dosta igra tehnički. Važno je ne praviti greške. Važno je gurati napred i to nekako ide. Kroz praksu mnogo naučiš kako treba igrati, kao i iz loših predstava. Evo, sada sam dosta nastupao pred stranom publikom, negde imaš prevod, negde ne, i vidim da postoji taj kontakt sa publikom, nekako su oni to shvatili. Naravno, žiri je napamet znao taj tekst, to je poznat tekst, ali, eto, i publika je reagovala. A šta je meni bliskije – ne znam. Ja smatram da su i naši stariji glumci koji su sada pred penzijom igrali moderno. Šta uopšte znači moderno? Ponoviću opet, moderno je samo da se ne napravi neka greška, da se ne prenaglasi nešto što je manje bitno. U ovoj monodrami postoji samo jedna priča, priča malog čoveka koji hoće da postane veliki čovek, to je to, to svi prepoznaju.
U predstavma koje si ranije igrao bilo je dosta onih koje pripadaju takozvanom pozorištu apsurda. Da li je to tvoj senzibilitet? Osim toga obe glavne uloge si odigrao u predstavama u kojima su junaci u nekim mračnim, graničnim psihološkim stanjima. Je li to ono što ti voliš?
- Nekako naš posao je takav šta god da dobiješ ti to radiš i trudiš se da budeš u funkciji te predstave i da ukapiraš šta reditelj hoće. A šta volim… to me nikad niko nije pitao…
Zato sam tu ja…
… Pa eto, zanimljiv mi je taj Gogolj, zanimljiv mi je Dostojevski, pošto se Dostojevski nadovezuje na Gogolja. Sad me zanimaju „Stolice“ od Joneska, i da, to pripada apsurdu. Dosta sam radio u životu sa lošim predložcima, od toga napraviti nešto je stvarno uspeh. Postoje ljudi koji to fino rade, koji umeju od lošeg predloška da naprave dobru predstavu, ali ja sam nekako više za dobar materijal, gde ne treba puno da se dorađuje, gde su čak i rediteljski zahvati suptilni, neki štrih, malo mizanscenske postavke, bez specijalnih efekta. Ja volim da pročitam dobar tekst. I sad kad čitam tekst „Dnevnika…“ dok ga obnavljam, nalazim neke delove koje prethodno nisam primetio koji mogu drugačije da se odigraju, i uživam da dorađujem predstavu, da je utežem… U principu mi je bitno da se publika prepozna u tekstu, da nekako učestvuje u toj mojoj igri. Predstava samo treba da se igra i onda, ili se gasi ili raste. Ona sad vodi mene, imam taj utisak, iako je sve više pod mojom kontrolom, sve manje se u njoj trošim. To mi je sad novo, otkrivam u kojoj meri je gluma tehnika, dobro se pripremim, a onda proklizavam na sceni.
Rekao si u jednom trenutku da još uvek čekaš da te reditelji primete za neku veću ulogu… Šta misliš šta je to što te izdvaja među glumcima kao osobenog?
- Pa i tamo u Beogradu to su uglavnom bile neke epizode, a tamo gde sam imao veću ulogu to su bili off projekti, na fakultetu neka mala scena, Kult teatar, SKC, Dadov… E, u Beogradu dosta gledaju te off scene i zato je to primećeno. Eto igrao sam glavnu mušku ulogu u „Gospođici Juliji“ Strindbergovoj, to mi se svidelo. A što se tiče osobenosti, svi mi mlađi glumci smo talentovani. Mislim da se razlikujemo po posvećenosti poslu. To je ono u čemu sad pravim neku razliku. Razlikujemo se motivacijski, to jest kako se motivišemo, razlikujemo se po upornosti, strpljenju da uradiš sve što je do tebe, a rezultat kako bude. Na kraju se ipak dese nešto lepo, posle dugog čekanja. U ovom našem pozorištu odigrao sam jednu glavnu ulogu u predstavi „Pišući skalpelom“, i ta je predstava prošla kako je prošla, nije se mnogo igrala. Sa predstavom se nikako ne zna, ona ima svoj život, mnogo kockica treba da se složi…
Da se vratimo monodrami „Dnevnik jednog ludaka“ koju si igrao na scenama zemalja iz istočnog bloka. Šta misliš, šta je to što je privlačno publci u Bugarskoj, Rumuniji, Albaniji?
- Pa evo, sad kada me to pitate, čini mi se da je to uticaj ruske književnosti i Rusije. U nekom smislu oni to ne vole jer ih je Rusija držala čvrsto, jer je ona jaka sila, a s druge strane radi se o velikm piscima o Gogolju koji je inspirisao Zapise iz podzemlja Dostojevskog.
Ti si sad obišao tri zemlje iz tog istočnog bloka, možeš li da napraviš neko poređenje kako izgledaju scene u Bugarskoj, kako u Rumuniji, Albaniji, da li je publika svuda ista i koliko to sliči ovom našem koliko se razlikuje.
- Svi smo mi slični ovde na Balkanu, takav mi je utisak. Temeprament je sličan, kultura… Ja sam i u Albaniji bio u jednom pravoslavnom mestu. To je mesto Korča, na granici sa Grčkom, na Ohridskom jezeru, 70 kilometra od granice. Imaju tri prelepe pravoslavne crkve, a jednu džamiju.
Ko je došao da gleda predstavu?
- U Albaniji sam imao mnogo ljudi. To je velika sala i mnogo je ljudi došlo, tako da sam se malo i plašio jer sam ja predstavu pravio za kamernu scenu, po drugom principu. Bilo je preko 200-300 ljudi. Predstava nije imala prevod, ali ga je publika lepo primila. Nikad veći aplauz nisam dobio, a u publici je bilo i mladih ljudi i starijih. Ne znam da li znaju tekst ili nešto drugo, ali proradila je hemija i negde na pola predstave osetio sam da su počeli sa mnom da dišu. Nažalost nisam uspeo da se bolje upoznam sa zemljom, jer sam tamo stigao u subotu u tri sata, a u pet sam već igrao predstavu. Tek sutradan sam obišao malo grad, pre podne.
Kako je bilo u Bugarskoj i u Rumuniji?
- U Bugarskoj je bilo malo lakše, jezici su nam slični. U Vracama je to festival malih formi. U nedostatku predstava malih formi prihvatili su i moju monodramu i na kraju je dobila nagradu, jer su se dobro proveli, takav sam utisak imao. A u Rumuniju, u Bakau sam došao preko festivala u Piteštiju gde sam bio zahvaljujući saradnji našeg grada sa njima. Tamo im je bilo jako žao što sam ostao bez nagrade, pa su me preporučili za ovaj festival u Bakau. I meni jednog dana samo stiže poziv posle pet-šest meseci da nastupam na festivalu monodrame u Bakau, koji se opet nalazi na granici sa Moldavijom, sasvim sa druge strane Rumunije i tamo osvojim ne jednu, nego dve nagrade.
Da li se predstava igra drugačije za druga podneblja? Ili uvek isto?
- Uvek slično. Nekako mi nikad nije ista predstava, jer ona sama po sebi dozvoljava neku vrstu improvizacije, performansa, mada je većina stvari jasno postavljena. To je ipak interpretacije neke klasične škole Stanislavskog u kombinaciji sa performansom. Najvažnije je napraviti kontakt sa publikom. Dosta stvari sam u njoj intuitivno napipao.
Monodrama nije tako popularna među glumcima. Ti se ipak rado prihvataš monodrame i to ne baš lakih tekstova, o tome smo pričali malopre. Šta te je opredelilo i da igraš monodrame i Gogolja?
- Glumci kada imaju slobodu da biraju sami sebi uloge, uglavnom pogreše. Meni je ovu predstavu za diplomsku izabrao profesor, Predrag Ejdus. Uradili smo je vrlo brzo, vrlo efektno i kad se završilo dobio sam sve pohvale. Čak i sad posle pet godina, kad sam mu se javio i rekao da ću ponovo to da radim u kragujevačkom pozorištu profesor me je ohrabrio. Ipak on mene poznaje, predavao mi je četiri godine. I danas kad se sretnemo, uvek mu kažem šta sam novo uradio na predstavi i da se desio još jedan festival, a on kaže da tačno se sećam kako smo to radili iz dana u dan. On me je naučio da mora da postoji neko sa strane da to kontroliše, da je bolje raditi sa nekim nego sam.
Interesantno je da si ovu predstavu radio sa glumcem i to mlađim od sebe.
- Da sa mlađim i sa manje iskustva. U principu ja sam imao kostur, a moj kolega Dušan Stanikić je to podržao. I sad ćemo opet raditi zajedno „Stolice“ Ežena Joneska koju smo takođe pretvorili u monodramu. Ima doduše još dve uloge ali su one više pojave. Taj tekst će se zvati „Lica-lica“. Biće neka vrsta dajdžest Joneska, za lakše razumevanje apsurda koji ima svoju logiku samo je treba shvatiti. Nadam se da ćemo, ako i ne ponovimo uspeh koji smo imali sa „Ludakom“, ipak napraviti nešto novo što nije viđeno.
Kada ćemo imati priliku da je vidimo? I zašto Jonesko, zašto „Stolice“?
- Ja se nadam u junu, biramo momenat kada to bude dobro i za mene i za pozorište, jer smo mi već napravili rediteljski i dramaturški posao, radi se sad samo na tome da se to glumački popuni i da ja budem u formi da to iznesem. Inače, ja sam već imao priliku da igram tu predstavu u Beogradu i na osnovu nje sam dobio druge uloge i kritiku da sam to dobro uradio. Nekako mi je taj tekst uvek bio inspirativan, i uvek sam želeo da ga napravim.
Pričamo o šest-sedam meseci za pripremu nove monodrame, koliko uopšte radiš na pripremi predstave?
- Sad se u pozorištu sve promenilo. Ja čujem od starijih kolega da se nekada radilo tri-četiri meseca, tri meseca minimum na jednoj predstavi, a sada se sve završi za mesec dana. I sve preko toga smatra se preteranim. U Beogradu još rade samo po jednu probu ujutru, jer su po podne svi zauzeti, a mi ovde radimo od deset do dva i uveče od šest do jedanest, ovde reditelj uživa stvarno… A što se tiče monodrama, one se rade i po godinu dana. Pričao sam o tome sa Mirkom Babićem koji je čovek monodrame, uradio je dve koje i danas žive, on kaže da nije ništa strašno da se to radi godinama. A ja sam sa Predragom Ejdusom „Dnevnik jednog ludaka“ napravio za 22 dana. Sad kad pogeldam ne znam ni kako sam tekst naučio. On mi je rekao proba je u 9, ustani i u šest, ako treba i u pet, tad se lepi kao tekst, tad se uči, tad je mozak za tekst i dolaziš zagrejan. I tako je i bilo. A posle kad sam krenuo da ga obnavljam, Boga mi, radio sam tri meseca i to leti, pa sam pustio da se malo slegne…
Pa, može li predstava da se oseti, da se doživi za mesec dana? Znam da je trend na Zapadu, da se predstave prave za nekoliko nedelja, ali da li je to dobar trend?
- Može sve i svašta, u pozorištu je sve moguće. U pozorištu kad radiš dva meseca, čekaš dva tri dana dobra – plodonosna, gde se otvaraju stvari. I kad krene – krene, onda ti ništa nije teško, možeš da ostaneš i cele noći da radiš, da ne ispustiš to. A nekad neće i uzalud se trudiš danima. Meni se otvorila predstava sa „Ludakom“, odozgore se nešto desilo.
Ima strašno korektnih predstava, ali nekako nešto fali, nisu uspešne, nemaju kontakt sa publikom. Dobro, biće valjda bolja sitauacija kod nas, krenuli smo da radimo. U novoj predstavi sam u muzičkom delu, sviram bubanj, što mi je pomalo žao, ali u isto vreme mogu da gledam kako se radi sa ostalim kolegama, pošto smo mi muzičari stalno na sceni.
Šta ti očekuješ od nove uprave?
- Pa to što očekujem već imamo, već radimo dva puta dnevno i čuo sam da posle premijere 10. decembra, odmah 11. ide nova predstava po Goldoniju, mislim da je reč o tekstu „Sluga dvaju gospodara“.